Da li ste se ipak zapitali šta to u našem nakaradnom političkom rječniku znači riječ OSTALI? Ko su oni? Sama riječ asocirala na sliku da na peronu svi vagoni su puni pripadnicima nacionalnih stranaka, samo je jedna grupa ostala jer za nju nije bilo mjesto. Oni su ostali dok je voz otutnjao.
Drugi apsurd: oni mogu birati ali ne mogu biti izabrani. Treći apsurd: u maratonskim pregovorima o dramatičnoj budućnosti BiH njih nigdje nema. Četvrti apsurd: da li iko može pouzdano reći šta oni žele, valjda ne samo to da budu kao četvrti u Predsjedništvu jer bi i u tom slučaju ostali što jesu OSTALI.
Ko su ostali? Prvo to nisu samo ateisti, to bi značilo da oni ne privataju nijednu religiju i zato u ovako koncipiranom društvu imaju status izopčenika. Ima mnogo ostalih koji su vjernici ali oni ne prihvataju taj nacionalistički koncept. Tu bi, možda bilo važno da se navede razlika između vjere i religije. Ova druga je institucija ljudi ne i Boga. Mnogo je primjera u istoriji da je religija zloupotrebljena. Pa tako i kod nas pogotovo ovih posljednjih decenija kada se mnoge loše stvari zapravo skivaju iza tobože religioznih osjećanja. Religija je dio politike.
Druga je sasvim stvar sa vjerom. Ma kako je nazivali. Da li je to Bog ili nešto drugo, neka velika sila. Svaki normalni i obrazovaniji čovjek mora da se zapita kako je sve oko nas nastalo? Počev od ljudi i svijeta koji nas okružuje pa do svemira i njegovih neprozirnih tajni.
Neće se pretjerati ako kažemo da je među ostalim najviše takvih. Neko ih naziva agnosticima, ipak terminologija je tu manje značajna, važno je da su oni ostali na peronu i to je, što posebno moramo istaći, njihov izbor. Prema tome oni nisu parije jer ih njihova odluka već štiti od takvog ponižavajućeg položaja.
OSTALI nisu stranački organizovani i postavlja se pitanje kolika je njihova snaga u ovom stranački isparcelisanom društvu gdje dominiraju nacionalističke stranke, korupcija, kriminal, nepotizam i klijentelistički odnosi. To je upravo glavni razlog zašto oni ostaju na peronu. Ne bi bilo u redu reći da su oni bolji dio društva, oni su naprosto drugačiji. Najednostavnije rečeno postoje oni koji prihvataju jednoumlje, ma koje nacionalno obilježje bilo, ili to rade iz pukog interesa.
Takvi interesi su duboki i obuhvatni i zato se moramo zapitati kako ostali mogu, pošto su neorganizovani, a to im je glavna osobina, da se tome suprostave? Brojnost tu ne igra značajnu ulogu. Izbori su do sada uglavnom bili namješteni i mi imamo i jednu izokrenutu situaciju u kojoj manjina određuje većini.
Izbori u varijanti da se pojačaju nacionalistički interesi, pa i razbijanje Bosne, nisu rješenje za OSTALE. Zato jeste promjena izbornog zakona važna da se ove opasne tendencije spriječe, da ne postoje tri naroda i ostali nego da svi imaju jednaka građanska prava. I to bez konstitutivnosti i asimetričnog glasanja. Prvi je nacionalistički i u suštini separatistički, drugi odvaja entitete i sve građane BiH ne stavlja u isti položaj. Tako će jedino OSTALI postati većina i biće ukinut taj, u suštini, ponižavajući, pa i vrijeđajući termin. A BiH postati normalna država od čega je sada udaljena svjetlosnu godinu! Postoji sociološka teorija da samo deset posto odlučnih može pokrenuti i izmijeniti društvo! Da li mi možemo da stvorimo tih deset posto odlučnih?
Neven Kazazović
